среда, 17. фебруар 2010.

Nesrećna ljubav i još nesrećnija smrt


Psi rastrgli gazdu… iz osvete?


Doktor leži na podu svoje garaže go, krvav, rastrgan... uz bizaran, stravičan detalj - kraj doktorova tela nađen je veštački penis s remenjem za pričvršćivanje oko bokova.


Ko sa bebom (ili babom) spava, popišan se budi. Isto tako, ko guzi na silu kerove, biva rastrgnut u sopstvenoj kući. Kaže Slovenac: "A događa se". I to ne bilo koji Slovenac, nego konobar. Ovde bi svaki konobar rekao: "A znao sam ja da je to neki ludak poremećeni, mamu mu jebem, nikad dinara bakšiša nije dao. Sad mi je još draže što sam mu pljuvao u kafu, otac ga jebo!" Tačno, događa se, nekome i malo češće. Možda se to svugde podjednako događa, samo što se takve stvari kriju u zatucanim društvima kao što je naše, gde ljudi još uvek zaziru od toga šta će im komšiluk kazati i da li će ih se rodbina odreći preko novina. Priroda je čudo. Svašta ima pod kapom nebeskom, u božijem oboru. Neko voli prsate Šveđanke, neko voli fikuse i filadendrone, neko istopolne osobe, neko čak i mrtve osobe (nije isključeno da su to oni što čeprkaju po grobnicama faraona). Pa što se onda isčušavati što nekadašnja Slovenka voli kerove. Svako ima pravo da voli ono šta 'oće, ako drugi nisu ugroženi time. Što bi se neko uzbuđavao ili osećao uvređenim ako neko prči kera, pa ne priči njega pa da mu je neprijatno zbog toga. Možda keru nije prijatno, ali to sigurno nije opravdanje za ovaj monstruozni čin. Da se ovo desilo u Srbiji, osuli bi svi drvlje i kamenje na nesrećnog lekara, nekadašnju Slovenku. Ali zato u naprednoj, progresivnoj, demokratskoj i liberalnoj Sloveniji, ne. Tamo ljudi mirno prihvataju takvu vest, jebiga, događa se, šta da se radi. Živ čovek pa svašta voli. Normalno. Mada, i mi napredujemo, i kod nas se sve više normalno prihvataju takve stvari. Onomad, kad je skorašnje nokautirani bivši ministar optužio novinara da mu je silovao ovcu, ljudi su se uglavnom potresli zbog iznošenja privatnosti na videlo, a ne zbog samog tog čina fircanja ovce, koji u nekim krajevima predstavlja narodni običaj. Čak je i strina Vida pozvala hitnu pomoć da se pomogne nesrećnom čoveku kojem ljubav i strast prema kerovima dođoše glave. U još uvek zaostalim krajevima Srbije bi se strina Vida priključila kerovima u rastrgavanju, prvo iz osvete zbog brukanja familije nakon promene pola, pa teko onda zbog te ljubavi prema kerovima. Svakako, ova ljubav je šekspirovski okončana. Kerovi su rastrgli nesrećnog doktora. Da li treba nesrećnom čoveku suditi zbog ovoga? Svakako ne. Ljubav je ono što pokreće svet, nikome se ne sme suditi zbog ljubavi, ma kakva ona bila. Zbog čega u pacifikaciji životinja nije postignut značajan napredak? Kakva se poruka šalje ljudima koji vole neke opasnije životinje od kerova, kao što su međedi ili vuci? Zar su oni večno osuđeni na platonsku ljubav i masturbaciju nad enciklopedijom životinja? Postoje vakcine protiv besnila. Zašto onda ne bi postojale i vakcine za pacifikaciju i hipizaciju životinja, koje bi, po mnogima predstavljale veliki korak u ljubavi na relaciji čovek - životinja. Ljudi treba da vode ljubav, a ne rat. Omogućiti čoveku više opcija za vođenje ljubavi znači manje ratova.

1 коментар: